Kraljevstvo Ujedinjenih Nebesa – United Kingdom of the Haevens – Egyesült Egek Királysága

Leila Samarrai
Jadnik

Jadnik je. On je spisatelj, kažu lokalne novine Trešnjevke, ne bez ironije. Razmetljivac. Živi na grbači dve žene. Već mu je trideseta, ali budimo realni. Detinjstvo nas zove, mladost, zajednički ispijene flaše viskija. To je naš Berivoj, sećate ga se, gurnut u izbor kojem se nije mogao odupreti. Jebeš proklete umetnike. Berivoj čija je žena kažu abortirala sve njegove sinove, još se nije otarasio proklete navike da žmirka očima, tim očima je progutao mnoge knjige i poprimio nekakvu gušavost, kao da su se knjige zaglavile u vratu. Berivoj u sabijenoj televizijskoj emisiji Operetna, predgovor književnosti, na raspolaganju ima trideset sekundi. Operetna se emituje rano, to malo ostrvo koje je Berivoj zadobio nije promaklo gostioničaru koji, naglas smejući se, naručuje pivo za Berivoja i otresa pivsku penu krpom, do krajnjih žila napeto: Kuća časti. Ovoga meseca konačno sam pristigao u Zagreb, privenčavši se za Crnkinju, berićetnu, neobično uzbuđen shvatio sam da se sad mogu iživljavati do mile volje. Nekada sam Berivoju zavideo kao što bih zavidseo prolazniku koji naiđe na dukat. Potajno sam bio zaljubljen u jednu od njegovih žena. A sada, vidim, Berivoju preti tragedija, svakoga dana kreće od kuće, trošnoga krova sa kesama u ruci koje će napuniti hlebom, mlekom, plazmom za dečicu, Berivoj ne hvata tramvaj, cipele su mu znojave, kosu i dalje kovrdža, on ostavlja jedan krak kovrdže da mu lašti čelo, kasirka mu namigne i pita ga: kako je? Berivoj trpa hleb u kese, ruke im se sudaraju, on kaže: Ne, dozvolite. Dozvolite vi – ruž na usnama šalje poziv, iskušenje je preveliko ali Berivoj nalazi oduška u sonetima sat vremena kasnije. Sve sam to saznao iz priče prijatelja, sastavljamo spisak za proslavu mog dolaska sa Kipra. Ja sam u to vreme bio ispunio sve važnije životne ciljeve. Prošao sam mnoge racije, radio na crno, zadovoljavao bogate dame, a svoju Kubanku sam upoznao jedne vetrovite noći na brodu, ispod katarke, i kako sam ugledao njen bronzani lik na mesečini, krupnih kostiju, usana koje na sebi nose nekakav daleki, odsutan sjaj, one udaraju, žele i traže drvenariju na koju bi se oslonile, samotne, ja shvatih da mi je njena pojava otvorila put kojim sam mogao da se pečatiram. Izišao sam iz mraka ka njoj, ona ugleda moju prirodno frckavu kosu, duguljasto lice i nastavi da pilji u urlajuće more, tek neznatno drhteći, na šta je ja uhvatih za ruku i počeškah joj dlan. – Miho – rekao sam na način tih, ali da ona razabra sa mog lošeg engleskog, da nisam MOJO, i vrlo brzo eto mene bez gaća i nje, zrele kruške na meni, kako me provlači u nutrinu, dok se na njoj koprcam, tražeći ulaz (ne bejah tad iskusan sa crnim damama, ali ulaz bejaše isti, čak i smerniji, rastinje je bilo potkresano, ni traga od nekakvoga crnačkoga znoja, već joj je koža crni puter, ona masna, spržila me je i zavela sasvim, te sam u jednom trenutku zaboravio i na pasoš. Ono što Berivoj zna jeste da sam se oženio i to bogato, za sekretarku Ujedinjenih Nacija i ambasadorku dobre volje za nabavku pirinča i čaše kukuruzne pšenice za decu na Tajlandu, baš tako, baš tako! Cigaretu sam vrteo u ustima odobravajući spisak gostiju, nezaboravaka drugova koje ću ponovo sresti, nakon što otplovim na Kubu krajem meseca. Nije mi bilo strano da je Berivoj pokušavao napustiti Zagreb još deset godina ranije, ali nije mu se dalo. Bio je nepopravljivo siromašan, voleo je da radi sve na svoj način, gajbe nije umeo da nosi, niti je želeo, jer bi muza Berivojska načinila od te gajbe stih, od gostioničara prerušenog siromaha Romea sa očima tuge koji zapravo čisti gajbe piva dok lupa šakom po čelu i govori: Živote, ah živote, a Berivoj sedi sa olovkom u ruci i govori: gospodine Lisjak, ponovite ovo zadnje, koreografija su stolovi, ulazi vam nepoznati gost, upravo dok izgovarate. Lisjak poprima oblik sasušenog krompira, pomalo polaskan jer mu se obratio intervjuista Operetne, naručuje priču o sebi, spreman je da plati: Gosn Berivoj, ono što ja preživeh niko nije. Otac me mlatio hoklicom. Ho-kli-ca! – beleži Berivoj. Lisjak čisti šank, stavlja podmetač za čašu ispred Berivoja, a na čašu malu štiklu viskija. Stan njegov je šank, on je pust, čaše i flaše su uredno poslagane, još da Berivoj želi da ponese koju gajbu, Lisjak bi mu dao besplatnu flašu. – Lik. Imate lik pravog gostioničara, Lisjak, ah ne! Čekajte. Zavese. Prekrijte sve ove flaše zavesama. Imam viziju, opscena, drama, stoj!

Sve sam ovo čuo od Duja: Sasvim je poludeo, jadnik.

– Ma ko to, Dujo? Zar Berivoj naš.

– Nikad mi neće biti jasno. On se ne želi sukobiti sa realnošću. Činjenice ga šutiraju ceo život u dupe, jasne i neosporne činjenice, a on nastavlja izigravati žrtvu. Ja sam lično učinio sve što sam mogao, u ime starog prijateljstva, razume se. No, znamo da smo se ti, ja i Domorod mnogo više družili, da je Berivoj izbegavao sve naše... suviše smo negospodstveni kaže. I da tračarimo i to kaže, da samo čekamo njegovu propast.

Dujo prođe rukom kroz retku plavu kosu i potcrta Berivojevo ime:

– Ja sam njemu pomagao na načine o kojima on i ne sanja. Pozajmio sam mu hiljadu evra prošle godine da izda knjigu, koja je odbijena za štampu, jer bejaše isuviše mračna. Ni tu nije želeo da se spusti. Takav tretman ni tebi nisam pružio.

Sedimo u Gretinoj kutijici, negde smo morali da zakupimo, mada su u Trešnjevki svi pabovi isti, Dujo se složio potctravši da to mora biti momačka zabava, nakon Gretine kutijice, mogli bismo svratiti u javnu kuću „Devičanski dvor“, ja sam se prisećao Uznesenke, u hulahop čarapama sa cvetovima ljiljana koja me je pre četiri godine, nakon mog uzleta na Kipar, preklinjala da joj nađem posao u nekoj od grčkih kuća ili makar na brodu, znala je da zbriše ćutnju zanimljivim napevima iz grla alkoholno duvanskog miksa i njen glas je obećavao, negde na stajalištu kamiona. Dujo se pobrinuo za nju, jedno vreme je radila na pumpi, potom i na železnici. Šta li je s njom? – govorio sam Duji kao da me to zanima, nakon što smo se uspinjali iz trešnjevačkog paba, iz središta zemlje ka staklenku koji je vodio vani, ka suncu. Šetamo se Birjuzovom, sunčev zrak je pao na tamne naočare kojim se zaštitio Dujo. On se privikava na svetlost, maše rukama, nije mu prav spisak, kaže, ali ja sam neumoljiv: „Ako ne pozovemo starog prijatelja, samo ćemo mi ispasti grbavi. Ima vremena da se izbegava. To će ga štaviše i izludeti. Dujo je mislio sporo. Kad kažeš šibica, on misli dugo, pa tek onda zapali nakon što zaključi da ne puši tako često. Zbog istaknutih jagodica i zlaćane retke kose, zvali su ga Trešnjevački Bred Pit. Dujo je vozio polovni pežotov mali gradski skuter, njegovo prisustvo u Dujovom životu bilo je očito, ali Dujo ga se stideo kao crne ovce u porodici, mada ništa nije govorio, katkad bi vrisnuo da će jednog dana imati pravi motor, veliki jednocilindrični, crvenu Hondu verovatno, sad on zna da meni moja Kubanka može da priušti sve, grebe se o mene, a meni prija, ne tvrdim drugačije, ima li čega uzvišenijeg do pokazivati sve stvari koje imaš prijatelju koga je sreća tek polovično napustila? Domorodov butik bio je baš na uglu ulice, mi smo krenuli trotoarom, s desna, kako je i red, Dujo je bio zamišljen i katkad bi samo prošaputao da bi Berivoj mogao da čeka ispred paba, da se makar nešto duže pretvaramo da nismo tu, najedared kasnimo, Domorod može stići kasnije, a odnekud se mi stvorismo u Hoklici, Domorod se hvata za glavu i govori: Ne, ne i ne! Vi ste NAS prevarili, vidi njih kako su se sakrili iza stuba, igraju se žmurke baš kao deca.

– Njegova zbunjenost biće očaravajuća. Ma. Berivojeva, Miho, Berivojeva!

Domorod nas je sačekao na pragu butika Trešnjev cvet i odmah nam reče: Ako ide Berivoj, ja ne idem. –Vidite, obojica, Berivoj je pogrešan potez, on če pokušati da se prepusti, ali ne može da sakrije grimasu, dosađuje se. Vidite li kako će nas on poniziti, oh artistički, na finoću, to je zaista maestralan način. Osmeh tu i tamo, klimoglav, ne da se provocirati, makar mu se ja smejao u lice. Odmah nabaci Operetnu, pita Duja za skuter, izvinjava se jer mora ranije kući, neće ga ovog puta, neće mu uspeti! Domorod nastavlja tihim glasom; Ništa sa njim ne možemo postići. Čovek nije deo nas. Nikad nije bio, nikad neće biti.

Pa ipak sam nazvao Berivoja, sa Domorodovog telefona, jer osobno ništa protiv njega nisam imao, u meni je budio nešto mirisa bede koju sam ostavio sa sobom, a i to nije bilo ništa osobito, nikakav događaj, svako od nas zna šta se u njegovom životu dešava, Berivoj je umetnik, a oni misle da su nešto van sveta, fanatično podržani od nebesa, jednolično zanimljivi ako su trbuhozborci ili akrobate, nešto razblaženiji ako su poete, nepoželjni kao novinari nekog Ureda, ispunjeni mastilom do vrha, suvi su, poput ispijene šoljice kafe, radoznalci puni žuči, nekad sasvim napušteni, poput prosjaka, inkarnacije vangogovske nemaštine, svako misli da će njegovo uvo doneti slavu. Sve je ovo bilo ispisano u Berivojevom držanju, on tera svoje čizme, guli ih, hoda nezgrapno i kad je poledica i kad nije, on se boji utapanja, kese moraju da budu bušne, ili ih skovitla u šaku, pa se naduju sa strane kao luft baloni, stišće u dlanu prepečenicu zavijenu u masnu hartiju. On piše potom o toj masnoj prepečenici, o mački koja se baca na okrajke hartije, od jutra do večeri, od večeri do jutra, sve vreme on provodi u hibernaciji, sanjajući o svetlosti Pariza, tu i tamo prelistava neki prospekt, stalno govori da će otići, a drugi ga ne razumeju. Telefon Berivoj godinama nije menjao, lako sam ga našao. Stanka nakon što mi je čuo glas, a potom kikot i nekako čudno zapišta: Meho, dečko, snašao si se, bravo! – Da snašao sam se. Gde? Kod Lisjaka, zakupili smo. On otklanja, govori da ima puno toga da obavi, urednik čeka, časopisi izvoljevaju, ali napokon da vidi svoga prijatelja, možda da me uputiš, želeo bih i ja da... – navikao je da otvoreno ne traži, kao da očekuje odbijanje, nepoverenje je preveliko. Ipak, on mora da pokuša, što ja brzo prekidam, jer mi se čini da ga nakon ovog susreta ne mogu i ne želim više ugledati. – Idem na Kubu krajem meseca – rekoh krvnički, osećajući da obuzdava zavist. Zapiši i ovo, majmune – smejem se, ali mi je nedovoljno i želim da ga podsetim da je netačno sve ono o čemu on govori, čitav život govori, jadni sanjar. – Zar nisi ti trebao otići? Još pre četiri godine, dragi moj? Pominjao si nekakav gotovinski kredit od firme tvoje žene – začinio sam – šta se dogodilo? On sluša, a potom odgovara podsmešljivo. – Ljudi putuju, simuliraju. Neko odlazi preko gotovinskog, neko se ženi. Nesvesno sam stegao slušalicu jače. – Kod Lisjaka, u šest.

Ne umem da objasnim zašto Berivoj nije kasnio, pojedinosti na njemu nisu kako je to kod njega obično bivalo, doterane silom, već kovrdže, izražajne padaju u slapovima sa njegove glave pravilnog oblika, neobično pune usne za muškarca železno su stisnute, pogled blag, a na njemu kaput štavljen krznom, košulja sa dvorednim zakopčavanjem, neobično čiste kožne čizme sa špicastim vrhom. Njegovo telo je savršeno upasano u kaput, široka ramena se ističu i Berivoj vrlo uljudno stišće ruke prijatelja, čak Domoroda stisnu sa obe ruke, Domorodov osmeh splasne, smeh orangutana je potpuno neizvodljiv, šalu sprem za kasnije. U ravni stola nesputane čaše bakardija, kikiriki, na dnu stola sklupčane paklice Pjer Kardena i Marlbora, neonska svetla bacaju odsjaj na lica za stolom, dok Lisjak zadovoljno trlja ruke, raznoseći čaše i flaše iz ruke u ruku. Stolovi prekoputa su zauzeti i struja koju odašilju senke s jedne strane stola, muške na žensku stranu, okreču devojke ka nama poput magneta. Ustajem i plešem lagano, pomaknuo sam se i uživam u bakardiju, vidim da se Berivoj sasvim dobro zabavlja, da je sonete ostavio kući, da ne šapuće kao po običaju. niti broji stubove u dosadi.

Njegova kovrdžava glava nakupila je oko sebe mnogo buke, viceva, Domorod mu se ne smeje, ali ga i ne gleda, neki drugovi zaokupljaju Berivoja, sipaju mu bakardi, na Berivoj, uzmi moju čašu, to je za Operetnu, Berivoj širi ruke, on je sad kao i svi ostali, on peva iz sveg grla, nakon pevačeve optužbe ženi da ga je prevarila, on se uhvati za taj stih i govori: laže! Berivoj svih ovih godina, promenjeni Berivoj, gladni Berivoj, provlači se između stolova, prilazi stubu, pleše sasvim galantno ples koji se uči samo na Kubi, peva dubokim glasom, pogađa svaki ton, Domorod okleva, a potom se i sam nasmeši, misleći na predstojeću noć u Devičanskom dvoru. Devojke, devojke! – mahnito će Berivoj, već počinje da učestvuje sa momcima, koji svi ustaju sa stolica, grle se iskrenim pijanstvom večeri, senke devojaka su sve izduženije, dolazak papirića na sto nikoga ne iznenađuje. „Sviđaš se mojoj drugarici“ – pisamce za Berivoja, Berivoju se ovo sviđa, ne crveni jer je na sve navikao, on odmah nažvrlja odgovor, poštansko sanduče u obliku devojke odmili do stola, sve ređe je Berivoj ovakav, sve češće posrće, bakardi ga je uzeo pod svoje, ali on još uvek želi da ostane u ringu. Sasvim se opustio, zarobio ogledala Lisjakove prčvarnice svojim odrazom, ispasao košulju i najzad krenuo da se množi, sukob ovo, sukob ono, ta ne znate vi ništa, sve sam ređi, sve sam bleđi ja. Domorod namah odluči da mu se smeje na glas, otpasava košulju i čukne ga sa strane slineći a Umetniče, proradio si, sad ćemo čuti Operetnu gospodo, sad ćemo čuti Operetnu!

– Ma i neka čujemo Operetnu! – devojke dlanovima davaše ritam Berivoju koju je sekao vazduh šakama, on govori ti mala, moraš stići do jedanaest, brinuće ti mama i sve tako, podilazi rubom šanka, očeša se o sve stolice, on je putujuća planeta koja rotira oko šanka, osuta neonom, ima prsten, ima stih, zamišlja da je na moru, govori, sve je tako daleko, vrednosti su opale, znaš li ti to Kipranine – obraća mi se – sada, pomozi prijatelju, ispečatiraj mu pasoš, šta kažeš da ona tvoja ne pečatira dobro.

Još uvek se društvo ne razjeda, Berivoj tome i ne doprinosi. Smirujem ga tim što mu dajem 200 dinara da kupi sebi cigaretu na šta on istrčava na sneg, posrče, nestaje, potajno se nadamo da on neće doći.

Ponoć je, bakardi je sve čvršći, Domorod razočarano pokazuje na ulazna vrata na kojima se ukazuje Berivoj, izbrljan, kosa mu je pod hridima popadalog snega, podseća na nasapunjanu glavu sa reklama. – Eno ga Perivoj – kikoće se družina i smeh raste od stola ka stolu, Perivoj se penje na čamac, karikira, peva, pali kubanke, govori da je sve to i on zaslužio, da su mu potrebne teme, da on ne može da cveta pod ovakvim uslovima, da se guši, smeh je sve gušći, zbijeniji i napokon prelazi u nasilje, jer Dujo i Domorod okreću Berivoja, držeći ga za skute ispolivane košulje, dovršavaju ga, eh umetniče, zašto Domorod ne piše sonete, nije valjda da ne ume? Ume on, ali postoji nešto kao opšta odgovornost. Zarada kao špil karata, pajaci u zlaćanoj dvorani srama. Tvoje je što misliš da si bolji, da!

Oseća se da ovo prelazi u nešto drugo, Berivoja mnogo ruku već opipava, gura mu cigaretu među zube, govore mu da je ružno biti sebičan, da umetnost nije cena bubašvaba i kad se on pojavi, Operetna zaiska jedno: Ecce Poeta, zato od druga traži za paklicu cigareta. I šta sad on želi? S njima iči dalje u noć? Gde počinje, a gde prestaje odgovornost prema bližnjem svom? Pogledaj Miha, on je uspeo.

– Da pođemo, gospodo, vreme je – klati se Dujo na centru, obrglio stub, sa njim sam se klatio i ja, u lelujavom ritmu plešemo obojica, Domorod govori svračjim jezikom: – Poznaješ li je? – i namiguje devojci za susednim stolom, ali ona na njega ne obraća pažnju, ona se smeje u magličastoj dolini ispunjenoj alkoholnim dahom, gde prolaze dolinom seni, mnogo se klate, popile su odviše, pijanije od ljudi, senke plešu, a Domorod me na kolenima preklinje da vratim taksijem Berivoja kući ili neka već zajaše Dujov skuter.

– Ne može mi se dići kad je on tu – vidim da je sasvim pijan, ali pokazuje osobinu koju van njega obično smatram i duhovitom, njegova alkoholisana spontanost me je razoružala. Eto nas ipak napolju, idemo ka taksiju koji pripremljen čeka, latice ruža razbacane su po šoferšajbni, to je Domorodovo iznenađenje, poklon povratka, ulicom prolaze kolone ljudi, Domorode ja sam već oženjen, smejem se, Dujo je napetih živaca, taba sneg kao mačak tokom parenja, samo Berivoj ćuti, on se sprijateljio sa snegom, oči su mu jarkobele poput pahulja što ga prekrivaju, a on je udaljen od sviju nas, po običaju, rastrežnjen, sad je poput neke daleke stene u moru, ne oseća vetar, erozija je osećanje boli koju dopusti jednom u hiljadu godina. – Prokleti pas – nakon što sam to pomislio htede Domorod da se s njim obračuna, Miho ne mogu da ga gledam, maltene zaplaka, Dujo kamatira već hiljadarku koju Berivoj ne priznaje, ali Berivoj stoji sam, nasred snega i gleda u visine, u daljine, u krovove sa kojih se cedi gušća inja. – Pusti ga, stvara – ne rekoh bez cinizma, jer on je naprosto takav, niko ne može da predvidi mesto od koga pravi scenografiju, no likovi mu beže, evo Dujo je već u taksiju, beži, ostavlja za sobom Berivoja sleđenog u sonetu, Domorod mu pokazuje prst i zove me, a ja suvonjava trska, ja bih u taksi žurno, samo kad bih mogao shvatiti, kako on to stvara, oduvek stvara i koji su putevi koji su ga u životu pokosili, uzimali mu lek života, nadograđivali ga, jer on vredi, on svakako vredi da se o njemu razmišlja, a ja se trudim, ali ne mogu da shvatim ništa van svoje crnkinje, van Kube, van mora i viknuh: Berivoje, mi odlazimo. Na šta će on vrlo jasno, on sve vreme sluša, sve vreme zna da mu se smejemo i iznutra se on nama smeje jer smo svinje i govori: Evo me, dolazim. Hvala na pozivu, Miho. – Hvala tebi. Vrata koja će ga odvesti u javnu kuću, u naš svet su još neko vreme otvorene, kapljice nas škrope, ali Berivoj se ne pomera, tu na Trešnjevki, nasred Birjuzove guta sneg, tako je Berivoje ostao na studeni, u Birjuzovoj još neko vreme, a onda se lagano uputio kući, bez kesa, bez masne hartijice, sa paklicom marlbora, poklon druga povratnika, Kipranina. Ali, ja sve to već nisam mogao da vidim i tu se ova priča završava.